Bošnjačka stranka u Crnoj Gori kao i većina Bošnjaka i, vjerujem većina dobronamjernih ljudi bez obzira na bilo kakvu posebnost, sa zabrinutošću prati rast nacionalističkih, šovinističkih i fašističkih ispada u javnom prostoru naše države koji su kulminirali u jednom malo dužem periodu uoči i nakon izbora održanih 30. avgusta.

Fašizam, nacizam, netolerancija i netrpeljivost prema drugom i drugačijem svuda su oko nas i zvone na budjenje i uzbunu cijelog društva.

Na zalost sam se fašizam u dovoljnoj mjeri ne prepoznaje kao fašizam jer se “pakuje” u razne oblike demokratije i demokratizacije, borbe za prava, borbe za oslobodjenje i druge vidove populističko-nacionalističke politike i djelovanja.

Valja podsjetiti da je fašizam danas, jednako kao prije 80 godina, strahovito agresivan u svom pokušaju da bude sveobuhvatan, netrpeljiv prema svemu ostalom i drugačijem i da ima nevjerovatnu moć kamuflaže i prikrivanja.

Posebno nas zabrinjava indolentan odnos, tolerancija i šutnja akademske zajednice i NVO sektora prema ovakvim oblicima fašizma. Ponekad mi se čini kao da čekaju da neko na reveru ili kapi stavi “svastiku” ili da javno kaže “ja sam fašista” da bi prepoznali tako ociglednu i opasnu stvar.

Najviše nas, medjutim, zabrinjavaju tužilaštvo, sudstvo i policija koji prilikom kvalifikovanja djela koja očigledno imaju elemente vjerske i nacionalne mržnje pribjegavaju drugacijim, možemo reći blažim, nekako kompromisnim i pomirljivim kvalifikacijama i izbjegavaju da stvari nazovu pravim imenom i pošalju jasnu i nedvosmislenu poruku da se fašizam i nacionalizam neće tolerisati od strane države.

Jedan takav primjer imali smo u Beranama kada je blag stav države i pogrešna kvalifikacija djela sa očiglednom nacionalističkom pozadinom doveo do toga da isto lice ponovi djelo na štetu takodjer istog lica.

U tom smislu ovih dana aktuelni status na drustvenoj mrezi Facebook koji su objavila braca Marko i Rajko Rajković iz Plava u kojem uz fotografiju vjerovatno njih dvojice ispred svinjskog pečenja piše “Da zna bula kakva je slanina nikad ne bi ljubila Turčina” nije ništa novo kao pojedinačan dogadjaj ali je i te kako znakovit kao dio sve prisutnijeg diskursa i modela misli i ponašanja koji je uvrjedljiv ili prijeteći a u svakom slučaju netolerantan za Bošnjake, muslimane i sve drugačije i drugačijemisleće ljude a koji je prihvatljiv i u odredjenoj mjeri poželjan za znatan dio društva.

On, naime, predstavlja kontinuitet onoga što smo imali prilike da vidimo i gledamo u našoj skorijoj prošlosti za koju su neki, naivno, mislili da je iza nas.

Govorimo o prošlosti sa kojom se jedan znatan dio društva u Crnoj Gori nije adekvatno suočio a o kojoj je javnost oštro podijeljena bez obzira što su najpozvanije sudske istance, govorim i o medjunarodnim i o ex jugoovenskim, da kažem domaćim, dale svoj na činjenicama utemeljen i pravosnažan sud.

Ja u ovome vidim i kontinuitet ili logičan slijed iza onoga što smo u zadnje vrijeme mogli čuti i od crkvenih velikodostojnika, poput izjave o islamu kao “lažnoj vjeri” i muslimanima kao “lažnim ljudima” ali i istaknutih aktera političkog života poput one o nepristajanju na Crnu Goru u kojoj vladaju “muslimani i Albanci”.

Ne treba, vjerujem, podsjećati da smo u Skupštini Crne Gore slušali takve tonove a da najistaknutiji politički predstavnici sadašnje većine najprepoznatljivije ratne zločince čije pravosnažne, medjunaridne presude pored krivnji za zločine poput masovnih istrebljenja, ubijanja, masovnih grobnica i sl. sadrže i krivnje za genocid, nazivaju nacionalnim herojima i junacima.

Mi zato našim reakcijama na sve izlive mržnje, nacionalizma, šovinizma i fašizma, bez obzira jesmo li mi meta tih izliva, želimo da skrenemo pažnju da bi nas kao društvo trebao da zabrine sve očigledniji trend jačanja desnih ideologija i fašizma i njegovog sve slobodnijeg izražavanja u javnosti i da ta zabrinutost ne smije biti dio naše intime.

Naprotiv, mi te pojave moramo prepoznati i na njih otvoreno, hrabro i, ako je to potrebno, agresivno reagovati u njihivoj najranijoj pojavnoj fazi, mnogo prije nego što one predju na završni čin – na kukasti krst, koncentracioni logor i masovno ubijanje.

Trijumfalna pobjeda nad fašizmom iz 1945. g. nije konačan slom fašizma kao ideje, toga bismo mi na ovim prostorima morali biti jako svjesni. Fašistički duh leluja oko nas i mi ga moramo uočiti i prepoznati bez obzira na nove forme koje on u modernom svijetu ima.

Borbu protiv fašizma, koju su naši preci vodili vojno, mi moramo nastaviti civilno, jasnim gradjanskim antifašističkim aktivizmom u svim segmentima društvenog života.

Tu borbu ponajviše moramo voditi političkim aktivizmom i političkim sredstvima svodeći sve političke pojave sa elementima fašizma na minorne društveno – političke pojave i to je obaveza svih nas.

Autor je predsjednik OO Bošnjacke stranke u Bijelom Polju

Antena M

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here