Žestoki rat saopštenjima, izjavama, optužbama i kontraoptužbama između kontroverznog biznismena Miodraga Dake Davidovića i lidera Demokratskog fronta, najjačeg političkog saveza unutar nove parlamentarne većine, nije motivisan ideološkim razlozima već prevashodno ogorčenom borbom za pozicije unutar nove vlasti sa kojih se mogu kontrolisati i politička dešavanja i sticati golema finansijska moć.

Ključni cilj Davidovića je da sklopi politički savez sa mandatarom Zdravkom Krivokapićem, sa kojim ga veže bliskost sa ljudima iz vrha Srpske pravoslavne crkve i da mu pomogne u formiranju demohrišćanske stranke.

To je strategija ,,blic kriga“: koristeći Krivokapićevu nespornu popularnost i činjenicu da će biti na vrhu izvršne vlasti, Davidović i ekipa koju on kontroliše smatraju da će nova stranka brzo moći da postane vodeća snaga srpskog bloka u Crnoj Gori. A Daka jedan od najmoćnijih ljudi, kontrolišući novu stranku čiji će biti glavni finansijer.

U tom naumu, čelnici Demokratskog fronta – koji ratuju sa Krivokapićem jer im ne dopušta da zauzmu bitne pozicije u izvršnoj vlasti koje im pripadaju shodno političkoj težini – postali su od prijatelja – neprijatelji.

Do prije decembra 2019. u Beogradu, Davidović, Mandić, Knežević, pa i Medojević, bili su ekipa na istom zadatku rušenja vlasti u Crnoj Gori, po svaku cijenu, bez obzira na političke žrtve.

A onda je Davidović, do tada moćni igrač Beograda i Srpske pravoslavne crkve, naprasno shvatio da se mora vratiti Crnoj Gori.

Jedan događaj u Srbiji je tome znatno doprinio.

JEDAN METAK MIJENJA SVE

,,Evo ga budući predsjednik Crne Gore“, svjedočila je novinarka Pobjede kako su sa strahopoštovanjem šuškali sveštenici Srpske pravoslavne crkve dok je Miodrag Daka Davidović, jedan od najvećih donatora SPC, 21. decembra 2019. godine – nakon što je, uz poseban tretman mimo reda – došao da se pokloni moštima Svetog Vasilija Ostroškog.

Po nalogu mitropolita Amfilohija mošti sveca bile su izložene u Sabornoj crkvi u Nikšiću, u cilju povećanja masovnosti protesta zbog usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Tako se Davidović, poslije sedam godina izbivanja po Srbiji, Makedoniji i egzotičnim poreskim rajevima, konačno pojavio u Crnoj Gori.

Šaka lijeve ruke bila mu je umotana zavojem, jer je imao hiruršku intervenciju nakon što je 15. decembra pogođen jednim metkom dok je u foajeu hotela ,,Crown Plaza“ u Beogradu nešto dogovarao sa vladikom Joanikijem, episkopom budimljansko-nikšićkim.

Misteriozni atentator nikada nije pronađen, a Daka Davidović će kasnije izjaviti da je ,,oprostio onome koji je to uradio jer je hrišćanin“ i poželio ,,da to bude posljednja kap krvi među nama Srbima“.

Ova je kratka izjava ostala nekako neprimijećena, a u stvari je otkrivala puno: Davidović je znao da je na njega pucao „brat Srbin“, a pričom o oprostu je poručio onima kojima je smetao da će se – sam pomjeriti, dok je živ.

Možda je tada ugledao izlaznu varijantu, pa je u jednom intervjuu naglasio da ima političke ambicije da postane – predsjednik Crne Gore na narednim izborima 2023. godine.

OPASAN BIZNIS

Naglo zanimanje za ,,visoku“ politiku očito je bilo dodatno motivisano gubljenjem položaja povlašćenog biznismena u Srbiji.

Izvjesno je da je Davidovićev nagon za unosnim biznisom zasmetao vlastima u Beogradu – Aleksandru Vučiću i njegovom bratu Andreju koji suvereno kontrolišu tamošnja biznis i politička dešavanja.

Mediji u Srbiji, ali i srpski izvori iz bezbjednosnih krugova, napominju da je Davidović, koji je duže od sedam godina stanovao u hotelu ,,Crown Plaza“, upravljao mnogim unosnim poslovima. A unosni poslovi u Srbiji su – legalni i oni ,,manje“ legalni – po pravilu su vezani za državu i državnu vlast.

Prema istim bezbjednosnim izvorima, Davidović je otišao predaleko kada je počeo da se ubacuje u monopolske biznise, od raznih ,,reeksporta ekplozivnih materija“, učešća na tenderima preko beogradske filijale ,,Neksana“, sve do nabavke bitnih strateških sirovina. Njegova imperija je narastala u Srbiji, time i moć. A nije namjeravao nikome da plaća reket.

U jednom času je, prema informacijama Pobjede, čak pokušao da istisne Milana Radojičića i Zvonka Veselinovića – bosove Srpske liste bliske Vučićevom SNS-u – sa sjevera Kosova.

Veselinović i Radojičić, kojeg vlasti u Prištini terete za učešće u ubistvu uglednog srpskog političara Olivera Ivanovića, kontrolišu, preko supruga i bliske rodbine, više od dvadeset kompanija na sjeveru Kosova i sjajno sarađuju sa Vladom Srbije. Naravno, sve to uz kontrolu bezbjednosnih krugova koji opet izvještavaju – braću Vučić.

Vjerovatno se tom linijom u Beogradu saznalo da je Davidović nudio jednoj srpskoj političkoj grupaciji na Kosovu velike svote novca da se kandiduju na izborima i tako istisnu ekipu iz Srpske liste. Tu ponudu ta je politička grupacija ipak ,,ljubazno“ odbila, očito svjesna sudbine Olivera Ivanovića.

Ali, upravo je ta informacija o finansiranju opozicije bila kap koja je prelila čašu. Davidović više nije bio rado viđen u Beogradu.

Možda i ne zna identitet čovjeka koji je pucao prema njemu, ali je dobro razumio kome je stao na nogu u Srbiji: iako je zadržao poslove u Beogradu, vratio se u rodnu državu.

POGLED NA CRNU GORU

U međuvremenu je odjeknula korupcionaška afera – teška više stotina miliona eura u Makedoniji, pa i nije imao mnogo izbora.

Bliskost sa Srpskom pravoslavnom crkvom mu je bila najbolja ulaznica za politički angažman. Davidović je jedan od najvećih ktitora SPC i dobitnik priznanja i ordenja: odlikovao ga je patrijarh Irinej ordenom Svetog Save prije sedam godina, a priznanje mu je uručio i, njemu bliskiji, mitropolit Amfilohije – orden Svetog kralja Milutina, za doprinos koji je dao u obnovi Manastira Ostrog i drugih svetinja u Crnoj Gori.

Vrijeme litija i priprema za parlamentarne izbore bili su pravi izazovi za Davidovića. Od ranije poznat kao veliki finansijer Demokratskog fronta i drugih prosrpskih političkih grupacija, organizacija i udruženja, uz obećanja o izdašnoj pomoći „zahvalnim“ medijima, Davidović je brzo postao siva eminencija pokreta čiji je cilj bio rušenje vlasti Mila Đukanovića.

Osim novčanih donacija, politički je uticao – kako je i sam javno priznao – da se lideri Demokratskog fronta pacifikuju u namjerama da budu vođe još jednog (bezuspješnog) opozicionog rata protiv vlasti. I doprinio da se Zdravko Krivokapić instalira na čelo liste „Za budućnost Crne Gore“. Davidović se, istina, zalagao da prve tri osobe na listi postavi Amfilohije i SPC, ali je na kraju poslušao savjet mitropolita da će dovoljno biti i da Krivokapić bude nosilac.

Da bi pomogao Krivokapiću, ali i da bi stvorio sopstvenu infrastrukturu moći unutar političkog saveza, Davidović je mudro postavljao povjerljive ljude u blizini Krivokapića, da mu „pomognu za sve što treba“.

SVI DAKINI LJUDI

Jedan od takvih je Miodrag Bato Carević koji, iako je funkcioner DF-a, najviše je lojalan – Daki Davidoviću, ne samo zato što su obojica izuzetno bliski SPC nego i zato što imaju zajedničke poslove.

Za širu javnost je možda nepoznata uloga Nikšićanina Zdravka Kosanovića, Davidovićevog „specijalca“, inače bezbjednosno interesantne osobe. Davidović i Kosanović se znaju još iz vremena kada je Kosanović držao nikšićki otpad, a Davidović bio bos u Željezari Nikšić: mnogo željeza, još više novca im je prošlo kroz ruke. Obojica su se falili da su mnogo pomogli Demokratskom frontu tokom izbora 2016. godine, ali je kasnije Davidović negirao bilo kakvu upletenost u operaciju „državni udar“.

Oktobra 2016. godine Zdravka Kosanovića je na podgoričkom aerodromu policija izdvojila iz reda za let za Beograd, a potom je saslušan u Centru bezbjednosti zbog sumnjivih poslova sa otpadnim željezom iz Nikšića koje je izmješteno u Beograd, a koje je kasnije liferovano preko luke Pančevo.

Kako su mediji izvještavali, Davidović i Kosanović su svojevremeno bili pod posebnom obradom policije i Specijalnog tužilaštva u vrijeme kada je Davidović upravljao Željezarom u Nikšiću. Nakon toga Kosanović se, kao i Davidović, preselio u Beograd. U Crnoj Gori je, barem zvanično, sve utihnulo.

Kosanović se kad i Davidović vratio u Crnu Goru i od tada je, prema uputstvima, puno pomogao kampanji Zdravka Krivokapića i zadobio njegovo povjerenje. Istovremeno je gradio i dobre odnose sa Dritanom Abazovićem iz Ure, a zajednički su slavili nakon pobjede 30. avgusta.

EKSPERT IZ SJENKE

Politika je svuda, u Crnoj Gori posebno, uvijek bila idealna osnova da se napravi ili sačuva već napravljena finansijska imperija. Formiranje ekspertske vlade suštinski je najviše pogodovalo ne samo mandataru koji želi da pravi stranku, već i Davidoviću koji hoće da iz sjenke kontroliše dešavanja.

Tom planu su sada remetilački faktor – čelnici Demokratskog fronta, čiji su glasovi neophodni za izglasavanje nove vlade. No, Krivokapić je miljenik novorežimskih medija, Davidović je na usluzi kad treba finansijska pomoć i to su razlozi zbog kojih je vlasnik ,,Neksana“, građevinar, uvoznik i izvoznik nafte, nekadašnji liferant (i)legalnih cigareta postao glasan u borbi protiv DF-a.

Ali i prilično nadmen da šalje politički prijeteće poruke Vučiću koji, opet, želi da u novoj izvršnoj vlasti budu ,,njegovi prijatelji, Srbi iz Crne Gore“. Tako je Davidović, nedavno u Danu, ‘ladno poručio da je Svetozar Marović, kojeg je pomagao u Beogradu, počeo ,,ponovo da radi unosan biznis sa keramičarom sa brda“. Za neupućene: ,,keramičar“ je Milan Gašić, direktor Bezbjednosno- informativne agencije (BIA) Srbije i Vučićev čovjek od povjerenja.

Ali, nijesu bitni ni Marović ni Gašić: ovom medijskom objavom Davidović je poručio ,,predsjedniku svih Srba u regionu“ da neće moći da kontroliše novu vlast u Crnoj Gori i da za Vučićeve pulene iz Demokratskog fronta nema mjesta.

To liči na prilično otvorenu objavu političkog rata i svjedočanstvo je da Davidović, ali i Krivokapić, procjenjuju da lideri Fronta ne mogu da ucjenjuju i da moraju da se zadovolje mrvicama sa stola nove vlasti.

Djeluje pobjednički, ali politika zna da priredi brojne obrte: ako sada Davidović vodi na poluvremenu, ne znači da će Mandić, Knežević i Medojević mirno čekati da se završi utakmica.

,,Profesore, ako o ovom sazna treći, to nekoga može koštati života“

Jedan detalj iz bogate biografije profesora dr Novaka Kilibarde svjedočanstvo je kakvom je moći raspolagao i koliko je opasan čovjek Miodrag Daka Davidović, nekadašnji načelnik Centra bezbjednosti Nikšić.

Bilo je to u doba raspadajuće SFR Jugoslavije, nakon referenduma u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, kada se osjećao miris rata, a Srbi u BiH intenzivno naoružavali.

Nakon što je 1992. godine, tada još jedinstvena, bosanska policija zaplijenila jedan šleper oružja u blizini Bileće, svi su pogledi bili upućeni u pravcu Podgorice i na crnogorsku vlast da, po nalogu iz Miloševićevog Beograda, ilegalno naoružava ljude Radovana Karadžića.

Jedne noći, nakon ove ,,neprijatne“ informacije, profesor Kilibarda, predsjednik Narodne stranke dobio je jedan važan, noćni poziv: na drugoj strani žice bio je Miodrag Daka Davidović, tada načelnik nikšićkog SUP-a (Centar bezbjednosti), kum Momira Bulatovića, predsjednika Crne Gore.

„Pozove me Daka da izađem iz stana, kaže čekaće me ispred vrata zgrade, ne treba mi kišobran, s praga ću uskočiti u njegova kola. Pomislim da je u pitanju nešto vrelo i pržeće, ko bi na onakav dan zvao da mu nije viteška nevolja!“, svjedoči Kilibarda.

,,Dragi moj profesore, kao što znaš, optužuje se Crna Gora da Srbima ubacuje oružje u Hercegovinu, direktno se govori da je onaj kontingent oružja što je uhvaćen kod Bileće ubacila crnogorska vlast. Tebi bar ne treba objašnjavati da to može vrlo kompromitujuće djelovati i da crnogorska vlast i srpski narod u cjelini od toga mogu imati štete. Pa predlažem da Narodna stranka preuzme odgovornost na sebe ako dođe do direktne optužbe da je naša vlast kriva. Narodna stranka je srpska i rodoljubiva, ona ima šansu da skine hipoteku krivice sa zvanične vlasti. Ako Narodna stranka odbije da učini tu uslugu Srbima i državi, moglo bi se to na nju odraziti vrlo nezgodno“, otkrio je Davidović zbog čega je bilo nužno da hitno razgovara sa Kilibardom.

Nije dugo trajao razgovor, a Kilibarda je pristao da ,,ako bude potrebno, Narodna stranka preuzme odgovornost na sebe zbog ubacivanja oružja Srbima u Hercegovinu“.

Davidović je bio zadovoljan. Vratio je profesora Kilibardu kolima pred vrata kuće. Prije nego što je Kilibarda izašao iz kola, Davidović mu je pružio ruku i hladno rekao: „Profesore, ako za naš dogovor saznade kakvo treće lice, to nekoga može koštati života. Hvala, srećno, vidjećemo se!“

Nije trebalo da Narodna stranka preuzme odgovornost, rat je počeo da bukti, a šleperi su u kolonama liferovali oružje. Ipak, oprezni profesor je sačekao da prođe duže od decenije da ispriča ovaj zanimljiv detalj.

Imao je dobar razlog za ćutanje: nekadašnji žestoki policajac, zaštitnik ratnika-vikendaša u Bosni, kontroverzni biznismen kojeg je pomilovao Momir Bulatović, podržavalac četničkog pokreta, ministar u vladi takozvane SAO Hercegovine – nije baš čovjek sa kojim se valja igrati.

Antena M

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here