Piše

Samir Kadribašić

Godina na izmaku imala je sve preduslove da ostane upamćena kao godina koju ćemo pamtiti po dobru. Očekivanja da smo kao društvo sazreli i spremni za onaj odlučujući iskorak su bila opravdavana činjenicama da krupnim koracima se oporavljamo od bolesti podjela, mržnje, zavisti, zlobe, prebrojavanja po vjeri, naciji, polu, rasi, klasi..

Ali, avaj. Desiše se neplanirane i iznenadne komplikacije. Stanje pacijenta se naglo pogoršalo, a stručni timovi ljekara nisu bili spremni za tu vrstu intervencije. Ne, nije umro. Još uvijek je živ. Ali, na aparatima.

A, sve je počelo još one tamo, anamo one godine kada pacijentu saopštiše da je zaražen teškom bolešću patriotizma. To je, ispostaviće se, bolest koja je cijeli vijek i jače bila prisutna u organizmu pacijenta, ali je efikasnim terapijama suzbijana. Prva takva terapija patentirana je davne 1918. godine.

Po kraj te, a namo one, 2019. godine, sjeti se neko da bi lijepo bilo pacijenta vakcinisati, dati mu dozu antifašizma, kako bi trajno stekao imunitet Međutim, krenu zlo i naopako.

Taman kada je struka utvrdila da je sve spremno za taj istorijski momenat, pacijent se otrova jačom dozom nama poznatog, nikad definisanog, virusa iz vana.

Šta dalje?

Ispostavilo se da je vakcina došla kasno. Makar jednu deceniju kasno.

Pacijent na aparatima!

Stanje se iz dana u dan pogoršava. Na sve to, cijeli komšiluk se zarazi i kineskim virusom.

Očekivala se vitaminska doza ljeta, sezone kupanja i odmora, koja bi pacijenta digla na noge, obezbijedila mu stabilne parametre do neke nove doze vakcine.

Ali, uradiše mu transplantaciju organa označenog kao žarište zaraze. Doniraše nam susjedi (podvališe nam) truhlo tkivo, odavno odbačeno od svih, skriveno u dnu Špajza. Ko vele, jazuk je baciti, a nama je nekad valj’o.

Skupo su ga prodavali svima, nama ga na peškeš dali. Dobro, ruku na srce, u međuvremenu je dobio malo drugačiju formu i izgled, ali mu je funkcija ista.

Prodavali su ga za agresije, genocide, bombardovanja, protjerivanja, ubijanja i silovanja. Nama ga dadoše na lijepe oči. Ili možda nisu?

Pa da vidimo njegovu stvarnu cijenu. Bez kalkulacije, onako ugrubo, cijena je skoro ista kao i drugima. U „pedeka” goredolje. Dakle, ubij zdravo tkivo pacijenta, probudi sve viruse u njemu, napomeni ga da bez aparata ne može samostalno opstati u životu.

Prvu ratu smo platili odmah posle transplantacije. Virus fašizma i šovinizma, mržnje i zlobe se probudi kad mu nije vakat i poče se širiti tijelom. Za noć pacijent dobi drugu i drugačiju krvnu sliku.

Zaboravi se na kineski virus i na krah turističke sezone. A da sav trud stručnjaka ne prođe nezapažen i neovjekovječen dodadoše i neke pikanterije. Pa tako pacijent nauči da koristi termin „jeres~ umjesto termina „manjine”, informatički se opismeni preko noći pa nauči i zvjezdice na tastaturi da kuca, vjerski se opismeni u toj mjeri da od milošte i ushićenja novousađeni organ nazva Mesijom, a žile kucavice apostoloma. Na kraju ga okitiše sa milijardom eura koje mu je poslala tetka sa Zapada, a koje će, dobrodušno veli, vratiti kad mu najlakše bude.

Pacijent se diže na noge, prohoda. Ali, opet avaj.„ Hodao bi ali ne zna đe? Nema sa kim. I susjed što mu na peškeš dade tkivo koje život znači neće sa njim dojč popiti. A bijaše skoro pa poletio, na sve krilima nacionalnog avio-prevoznika. Pa svako malo trk da ljubi skute donatora.

Sjekiracija u ovoj fazi je jako opasna za pacijenta. Shvatio je to, na njegovu sreću relativno brzo. Pa brže bolje se dosjeti da se prizemlji. I, dakako, dobrotvoru uslugu učini. Sjajno, daće mu krvi ispod vrata. Letjeće dobrotvor iznad glave pacijenta za samo jedan euro. Ako treba i po dubini se prošetati. Ideja, maltene, ekspertska.

Ali, vele dobro naši stari, „bilo je pasa i duljih” repova. Mnogo veći i jači su se na ovaj krš spotakli. Letjeli su mnogi, ali Lovćen i Bjelaslcu, Durmitor i Ljubišnju preletjeli nisu. Nećeš ni ti susjede, nećeš, „dok je Lovćena i Durmitora, dok je mora pod Barom i Kotorom, dok je sunca i dok je Grahovca… “

Dao si nam truhlo tkivo, vratićemo ti ga čistim i dezinfikovanim. Jer, takav je ovaj naš organizam. Kada si bio u izmetu do guše pomože ti junački. I opet bi. A ti nama tako. Ipak, nismo isto. Jok, susjede. Ne plaši se. Ne treba nama ni tvoja država, ni tvoji avioni, ni tvoja pamet. Imamo mi taman koliko nam treba.

I preko toga. Ali, ne damo ti. Ni tebi ni nikome. Ne damo i Šta nam možeš?

Pobjeda

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here