Istinski intelektualci su ljudi s integritetom, dosljedni u stavovima, ozbiljni u promišljanjima, detaljni u analizama, odgovorni i odmjereni u izjavama. Takve cijenimo i kada se ne slažemo s njihovim stavovima. Intelektualci znaju da i korišćenje društvenih mreža jeste zapisana riječ koja ima ozbiljnu težinu i ne nosi je vjetar, kao izgovorenu, već jednom zapisana ostaje i postaje trajna.

Gospođa Bratić, koja je svojim činjenjem do sada pokazala sve osim intelektualni i akademski profil, vjerovatno je mislila da će brisanjem svoje fejsbuk stranice neposredno pred imenovanje za ministarku četiri resora izbrisati svoje žensko četništvo i tako potpuno „oslobođena“ i „osvježena“ otpočeti karijeru ministarke koja je duhovito nazvana „samohranom majkom četvoro đece“.

Sjetila se vjerovatno mudre uzreke da je u ćutanju sigurnost, pa je nedavno na pitanje da komentariše proste riječi koje je uputila čuvenoj i uglednoj srpskoj intelektualki Latinki Perović kazala da ne daje izjave za javnost.

Bratićka isto tako „mudro“ ćuti i kada je zvanično pitaju o uvođenju vjeronauka u naše škole. Neznavena neka ministarka, rekao bi naš narod. A zapravo je kao „znavena“ upravo iz te oblasti i dospjela na mjesto na kome je sada.

Ministarka koja u „poetizovanom“ i pseudobiblijskom tonu proklinje: „Sažeži sve Gospode ognjem, liše nejjači…“ (pri čemu vokativ ne označava zarezima, a riječ nejač piše pogrešno – sa dva j!!!), vjerovatno ima mnogo više znanja i kompetencija iz oblasti vjere i podučavanja vjere.

Termin vjeronauka namjerno se koristi umjesto odgovarajuće riječi vjeronauk, budući da vjera i nauka nijesu u saglasju pa ovdje o nauci ne možemo govoriti, tako da nastavni predmet koji Vlada i ministarka namjeravaju da uvedu u naše škole predstavlja nauk o vjeri, podučavanje o vjeri (i štošta još vjerovatno).

Naše obrazovanje temelji se na usmjeravanju đece na naučne vrijednosti i istine, kritičko promišljanje i razvoj kreativnosti, sticanje znanja, vještina i kompetencija neophodnih u modernom društvu u kome za znanje ne postoje granice. Zanemarimo sada nedostatke i slaba mjesta kojih ima u svakom obrazovnom sistemu.

Uspjesi naše đece na međunarodnim takmičenjima u kontinuitetu pokazuju njihovo znanje i talenat; đe god da nastave školovanje, naši đaci se prepoznaju po znanju i dobrim akademskim postignućima.

Politika i religija su izvan škole. Uvođenjem vjeronauka u naše obrazovanje promijenila bi se i vaspitna uloga škole i umjesto izgradnje duha poštovanja i zajedništva, kao tekovina crnogorskog građanskog društva, sve bi bilo usmjereno ka vjerskim, nacionalnim i političkim razlikama.

Uvesti crkvena lica u naše učionice znači vratiti se unazad, poništiti građanski i evropski duh obrazovanja, negirati nauku i uvesti politiku. Apetiti Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori veliki su i u hijerarhijskom poretku: apostoli u Vladi, popovi u školi. A Vesna Bratić čeka, „kompetentna“ i spremna kao zapeta puška, da sprovede planirano.

Dotle će se kao najvećim uspjehom ministarka hvaliti i biti pohvaljena kako je u obrazovanje „uvela“ ili „vratila“ navodno zanemarenu ćirilicu. Nema se ministarka čime podičiti jer to nije istina budući da su ćirilica i latinica u Crnoj Gori ravnopravna pisma. Zato je insistiranje domaćih Srba na tome da je ćirilica njihovo pisma besmisleno, kao i to što je njeno korišćenje po nalogu poznatih izvora trebalo da postane znak raspoznavanja u dužem periodu, a naročito u vrijeme pred izbore.

Činjenice o ravnopravnosti dva pisma su jasne: u školi đeca nauče prvo ćirilična pa latinična slova, pismeni zadaci iz crnogorskog jezika i književnosti rade se jedan ćirilicom, drugi latinicom, udžbenici su napisani podjednako ćirilicom i latinicom, roditelji mogu da biraju na kome pismu će škola izdati svjedočanstvo o završenom razredu, kao i matursku diplomu i diplomu „Luča“.

O temeljima naše pismenosti đaci u osnovnoj školi nauče da su glagoljica i ćirilica originalna slovenska pisma (stvorena po uzoru na grčka slova); da je prvo nastala glagoljica pa ćirilica (najstariji sačuvani ćirilski spomenici su iz X vijeka); a da je na latinici zapisano prvo djelo crnogorske književnosti „Ljetopis popa Dukljanina“ iz XII vijeka.

Znaju i da je Vuk Karadžić uradio reformu i ćirilice i latinice i dao im konačan oblik kojim se danas služimo. To što u XXI vijeku češće koristimo latinicu opravdano je iz praktičnih razloga, tastature na računarima i telefonima su latinične, engleski kao zvanični jezik svijeta ima latinični alfabet, latinica je pismo medija, interneta, društvenih mreža…

Jasno je i nije čudno, iako to vide svi, da naši „apostoli“ nastavljaju da provode i slijede litijašku logiku da brane nešto što nije njihovo i što nije ugroženo. Tako se kamuflira prava namjera da uzmu na silu ono što im ne pripada. Po čemu bi ćirilično pismo bilo „njihovo“, nešto kao srpska ekskluzivnost?! Upravo po tome što njihova nazadna politika neće inkluzivnost, neće sklad, ne priznaje različitost. Zato za njih latinica nije poželjna. Potpiši se pa da znamo ko si, njihov je novi izum kako podvajati ljude. Oni koji pamti te godine, kažu da je i 90-ih bilo isto tako.

Za čuvenu štampariju na Obodu kraj Rijeke Crnojevića gdje je 1494. godine štampana prva južnoslovenska knjiga „Oktoih“, ćirilična slova su izlivena u Veneciji. Mudri vladari ondašnje Zete, Crnojevići, otac i sin, samo četrdesetak godina nakon izuma Gutenbergove prese štampaju prekrasne knjige koje svijetle kao baklja prosvijećenosti i kulture, ovdje na našem, crnogorskom tlu.

Time smo postali prosvijećeni evropski narod i zemlja, čime s pravom dičimo, i svijet nam zbog toga s pravom pokazuje divljenje i poštovanje. Još više kad se zna da su olovna ćirilska slova u jednom istorijskom trenutku morala biti istopljena u bojeva zrna jer je Crnogorcima sloboda najsvetija. Mi znamo svoju istoriju i kulturu, ponosimo se ćirilicom i zaštitili smo je Ustavom, kao i latinicu. Od koga je onda domaći Srbi brane i čime nas je to „zadužila“ ministarka Bratić?!

Antena M

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here