Piše
Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Kabinet Krivokapića, ministarstva zdravlja, vanjskih poslova, kapitalnih investicija, unutrašnjih poslova, poljoprivrede, te glavna pregovaračica sa EU, Klinički centar Crne Gore, IJZ… uporno i dosljedno ne odgovaraju na pitanja CDM-a. Ministarstvo prosvjete je na naše pitanje odgovorilo – jednom.

Zašto je Krivokapićeva vlada retorički posvećena slobodi medija, ali u praksi sprovodi stigmatizaciju i sabotažu kritičkog medija?

U rečenicama koje sadrže „ali“ možete mirne duše prekrižiti izrečeno prije tog veznika. Takvom rečenicom poručuje se ono što slijedi nakon „ali“. Drugi dio rečenice opovrgava prvi.

Na primjer… Rečenica „Naravno da osuđujemo genocid u Srebrenici, ali ne možemo dozvoliti politizaciju tog strašnog događaja, a još manje da to bude iskorišteno kao argument protiv Republike Srpske“, znači zapravo ovo: „J***** se sa svojim genocidom“. Ili ovo: „Ono što se desilo u Srebrenici je užasno, ali u obzir treba uzeti širi istorijski kontekst“. Što znači: „U Srebrenici ste dobili što ste zaslužili“. Mislim da se razumijemo, bez „ali“.

U onome što govori Zdravko Krivokapić, njegova vlada i parlamentarna većina možete prekrižiti sve osim onoga što je rečeno o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Crnoj Gori kao srpskoj državi. Sav govor o evropskim integracijama, posvećenosti transatlantskom savezništvu, demokratiji, depolitizaciji, slobodi medija, ekonomskim i zdravstvenim mjerama, zelenoj energiji, borbi protiv korupcije, transparentnosti… služi samo kao sredstvo mimikrije, kao sredstvo kupovine vremena potrebnog da ova vlast obavi ono zbog čega je ustoličena: da armira i betonira Crnu Goru kao dio „srpskog sveta“.

I to je sve.

Taj posao je, uostalom, završen – samo se beton još nije stvrdnuo. Izvođač radova drži kako će se stvrdnuti do 4. septembra: tog datuma, na Cetinju, trebali bi dokazati kako po tom betonu mogu skakati koliko ih volja i tako dokazati da u Crnoj Gori više nema sile – i da ta sila naročito nisu oni ispod ploče, oni kojima skaču po glavi – koja bi mogla izazvati napuklinu u betonu, kamoli urušavanje.

Poricanje je najgora strategija: šta god da je, valja mu pogledati ravno u oči. Čak i kad si sve izgubio, ostaje ti dostojanstvo i prkos – jedino što je čovjek ikada imao, ako ćemo pravo. Poricanjem, sam sebi oduzimaš i to.

U jednom danu – predsjednik skupštine koji čestita sportski uspjeh reprezentaciji druge države i premijer na svečanosti u organizaciji crkve druge države, održane u trećoj državi. Svečanosti, uzgred, posvećene popovima koji su umrli a da nisu uspjeli da unište premijerovu državu kojoj, uostalom, i premijer želi isto što su joj željeli oni. Šta je to? Srpski svet in vivo, dragi moji.

Stoga, kada Krivokapićeva vlada i institucije „nove Crne Gore“ sistematski, krajnje nedemokratski, netransparentno i diskriminatorski, odbijaju odgovoriti na pitanja CDM-a, oni ne pokazuju nedosljednost u svojoj agendi. Ne, jer njihova agenda nije ništa demokratsko, ništa transparentno, ništa nediskriminatorsko. Naprotiv: pokazuju punu dosljednost, jer njihova agenda jeste nedemokratska, netransparentna (mimikrijska, budimo precizni) i diskriminatorska.

CDM-u vladajući odbijaju odgovoriti na pitanja jer ga ne tretiraju kao slobodni, opoziciono nastrojeni medij (što CDM jeste), nego kao neprijatelja (što CDM nije). To što se radi o najčitanijem portalu u Crnoj Gori za vladu ne podrazumijeva obavezu prema javnosti, građanima-čitaocima i instituciji kritičkih medija. Naprotiv: znači da se radi o mediju koji treba sabotirati i, daće Bog, uništiti.

Retorika koju Bečić, Abazović, Krivokapić i armija nacionalnih radnika ispod njih njeguju prema kritičkim medijima ne ostavlja mjesta sumnji. Za njih su kritički novinari i javni intelektualci „plaćenici“, „dio hobotnice“ i „kriminalnih struktura“. Vlast strateški i dosljedno kriminalizuje kritički stav. Jedino što kritičke medije štiti od otvorenog progona je ovisnost ove vlade o stranim ambasadama. U ovoj fazi djelovanja vlade, otvoren progon medija nije dobar za utemeljenje srpskog sveta. Progon slijedi čim okolnosti dozvole.

Do tada, CDM-u treba na svaki način otežati rad. Na primjer organizovanim odbijanjem da se odgovori na pitanja novinara tog medija.

Vlada, prosto, smatra da CDM nije medij onoga što premijer Krivokapić naziva „moj narod“. CDM nema „svoj narod“, nego svoje čitaoce. Nema „svoju vjeru“, nego profesionalne standarde. To se Krivokapića ne tiče. Sumnja je njegov neprijatelj. Sumnja je, za nevolju, majka novinarstva.

Taj čovjek se, uostalom, i ne trudi da stvori iluziju kako je premijer svih građana. On je premijer svog naroda i, prije svega, svoje crkve. Oni koji nisu njegov narod biće, ako već nisu, istjerani sa posla, a na njihovo mjesto dovedeni pripadnici Zdravkovog naroda. To se, eufemistički, zove „dubinsko zapošljavanje“ i „depolitizacija institucija“. To se, precizno, zove etničko čišćenje.

Zdravkov ne-narod, za sada, može imati svoje medije, ali Zdravkova vlada će prema njima biti neprijateljski nastrojena. Zdravkov ne-narod, koji on opisuje kao „one kojima čitav život nešto smeta“, može da se, veli premijer, buni koliko hoće, ali će država silom omogućiti simboličko pokorenje Crne Gore na Cetinju – jer to je, kaže premijer, volja njegovog naroda.

Aktivno otežavanje rada CDM-a koje sprovodi vlada politika je medijske segregacije. Ona je dio šire strategije političke, vjerske i nacionalne segregacije koja je agenda Krivokapićeve vlade. Onaj ko tvrdi da ne vidi vezu između vladine odluke da CDM tretira kao ne-medij i odluke da tajna policija zlostavlja građane jedne nacionalnosti, ne bi li onemogućila njihovo zakonom garantovano pravo da protestvuju, dakle da ih tretira kao ne-građane, ne vidi ne zato što nije očigledno, nego zato što odbija da vidi. Zato što odbija da vidi vlastite iluzije, laži i krive procjene.

Postoji ime za poredak koji Krivokapić uspostavlja u Crnoj Gori.

Ne, nije demokratija. Ne, čak ni uz kraljevsku dozu sarkazma.

Riječ koju tražimo je: aparthejd.

Cdm

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here