To što Australija više ne funkcioniše kao jedinstvena zemlja dok su Australijancima neka od temeljnih građanskih prava suspendovana, australijske vlasti mogu da pravdaju malim brojem smrti od kovida, ali je pritom nejasno gdje su tačno granice ambicija političara da sprovode potpunu kontrolu nad svakodnevnim životom, piše Jutarnji list.

Uz to što su epidemiološki jako radikalni, u Australiji mijenjaju zakonska rješenja koja će doslovno omogućiti pretvaranje države u Velikog brata kad je u pitanju bilo čija privatnost u digitalnom životu, što nema nikakve veze s pandemijom.

Hiljade australijskih državljana zaglavilo je u inostranstvu jer je nemoguće udovoljiti strogim odredbama o nužnoj hotelskoj izolaciji koju na različite načine definišu pojedine australijske države. Između tih osam australijskih država, u zavisnosti od pojedine države, svako malo zatvaraju se granice. Stoga Australija već mjesecima ne funkcioniše kao jedna zemlja, nego kao osam država. U avgustu je granicom između Kvinslenda i Novog Južnog Velsa patrolirala vojska kao da se radi o granici dvije države između kojih vlada visoka napetost, pa čak i vojni sukob.

Pojedine australijske države pritom epidemiološke mjere postavljaju tako da diskriminišu građane iz drugih država kao da se radi o strancima, možda čak i vanzemaljcima. Zapadna Australija traži od građana koji žive u Novom južnom Velsu potvrdu o tome da su vakcinisani ako žele da uđu u njihovu državu. Što je donekle logično, iako je nejasno zašto oni koji nisu vakcinisani mogu da se kreću u jednoj državi, ali ne smijeju van nje.

U Kvinslednu su, pak, zabranili ulazak 14-godišnjaku koji je imao transplantaciju pluća, pa nije mogao da ode na pregled kod svog specijaliste u Kvinslendu. Kvinslendski političari de fakto su odlučili da se u bolnice u njihovoj državi smiju primati samo stanovnici Kvinslenda. Je li 14-godišnjak svemirac koji nosi neki stravičan virus koji bi mogao zaraziti cijelu državu, pa se tretira kao ogromna sigurnosna prijetnja? Gdje je nestala empatija?

Raspad Australije na pojedine države politikološki je, zapravo, vrlo neobičan. Australijski federalizam bio je slab. Centralne vlasti kontrolisale su 80 odsto poreskih prihoda, a države su bile zavisne od transfera iz središnjeg proračuna. Tako su se s jednog mjesta federalne države kontrolisale, pa i gurale u reforme. No, primjenom vanrednih ovlašćenja zbog pandemije vlade pojedinih država sada su predodredile pozicioniranje cijele Australije. Dovoljno je da jedna od australijskih država onemogući dolaske s međunarodnih putovanja i ona tako de fakto kontroliše granice Australije.

Kao poseban problem pokazalo se da su političari u australijskim državama isprva imali političke koristi od uvođenja lokdauna jer im je rasla popularnost, pa se nametanje strogih rješenja pretvorilo u svojevrsno takmičenje. Tako je došlo do toga da su u Australiji hapšenja i privođenje sa u lisicama tinejdžera koji su se družili na otvorenom postale normalne scene, a od pojave delta-soja i rasta broja slučajeva države su počele igru međusobnih optužbi o “epidemiološkim propustima” onih drugih država.

Uticaj centralnih vlasti tako je tokom pandemije brzo slabio. Pokušale su izraditi plan epidemiološkog popuštanja mjera u četiri koraka koji se bazirao na dosezanju stope vakcinisanosti od 80 posto, kada bi slijedilo puno otvaranje. Pojedine države odmah su se počele opirati egzekuciji jasnog plana. Jedan od državnih šerifa odmah je rekao da punog otvaranja može biti tek kada se vakciniđu i djeca mlađa od 12 godina iako niko u svijetu u tom trenutku nije odobrio vakcinisanje tog dijela dječje populacije.

U Zapadnoj Australiji lokalni političari su odmah počeli postavljati pitanje zašto ih središnje vlasti žele zaraziti. Pojedine države morale su, pak, odustati od zero-kovid strategija te dugih i iscrpljujućih lokdauna zbog velikih proboja virusa, ali je više-manje ostala izražena tendencija pojedinih državnih vlasti da imaju više uticaja nego prije. A uticaj realizuju zabranama. U kojoj će meri nakon pandemije Australija ostati jedinstvena? Trenutno je to teško pitanje. U nedavnom istraživanju čak se 54 posto građana Zapadne Australije izjasnilo da se osjećaju kao “Zapadni Australijanci”, ne Australijanci.

Uz to, osetljivo pitanje australskog federalizma, u Australiji se vrlo značajno promenilo političko viđenje korišćenja digitalnog nadzora građana kao vrlo osjetljivog pitanja. Kad je u pitanju orvelijanski nadzor, u Australiji trenutno kao da može proći baš sve. U Australiji je razvijena aplikacija temeljena na digitalnim tehnologijama prepoznavanja lica i geolociranja kako bi vlasti, kad god žele, mogle poslati upit bilo kojem građaninu, koji je, pak, dužan snimiti sebe i lokaciju na kojoj se nalazi te poslati odgovor u roku od 15 minuta. U protivnom ga kreće tražiti policija. Intrigantno je da nema demonstriranja javnog nezadovoljstva zbog takvog totalitarizma.

Otišlo je to i izvan okvira pandemije. U avgustu je australijski parlament ignorisao preporuke parlamentarnog komiteta za sigurnost koji je preporučio značajne promene u predlogu zakona o digitalnom nadzoru. Australijska policija dobila je tako pomalo neverovatna digitalna ovlašćenja uz nejasne kriterijume kada ih tačno smiju primjenjivati. Uveden je tzv. nalog podatkovne disrupcije koji daje za pravo državnim agencijama da uz odgovarajući nalog “dodaju, kopiraju, brišu ili menjaju podatke” na privatnim uređajima. Taj nalog za disrupciju podataka vlasti mogu dobiti u postupku tzv. hitne autorizacije tj. bez odluke sudije na odgovarajućoj instanci.

Australijske agencije dobile su novim zakonskim rešenjem i mogućnost naloga za preuzimanje računa koji im omogućava kontrolu, pa i ukidanje digitalnih računa. Taj nalog mogu dobiti na 90 dana, a u tom razdoblju vlasnik računa ne mora znati da vlasti imaju pristup njegovu računu i da je pod nadzorom. U osnovi, policajac može koristiti vaš račun baš kao i vi te motriti vaše aktivnosti kako bi prikupio potrebne informacije. I ovaj nalog vlasti mogu dobiti u skraćenom procesu hitne autorizacije.

Treći inovativni nalog koji su dobili u australijskoj policiji jeste nalog za mrežne aktivnosti koji im omogućava pristup svim mrežnim aktivnostima za koje se sumnja da su na neki način ilegalne. Pritom je nejasna definicija “ozbiljnih” online prekršaja, koja je potrebna za dobivanje takvog naloga. U osnovi, ovaj nalog omogućava širok nadzor na društvenim mrežama i platformama za razmenu poruka. Ako policija posumnja da netko koristi WhatsApp za kriminalne poruke, moći će ga kontrolisati. Ovako prikupljene informacije neće se moći direktno koristiti na sudu, ali će poslužiti za dobijanje drugih naloga.

Čak i ako zanemarimo zadiranje u privatnost građana na temelju sumnji (bez pravih dokaza), bizarno je da je usvojen zakon koji omogućava policiji da uzrokuje gubitak podataka, digitalnih valuta i pravog novca. Otvara se i pitanje kako je sada moguće zaštititi novinare i njihove izvore. I kako je moguće da policija kompromituje nečiji uređaj bez da prezentuje sudu čvrste razloge za nešto tao. I što je najvažnije: proces je postavljen tako da se australijskim građanima ne daje mogućnost pravne odbrane privatnosti.

Kombinacija novih zakonskih rješenja za nadzor u digitalnom svetu s epidemiološkim radikalizmom u Australiji je zaista ušla u zonu kakvu smo se nadali da ćemo gledati samo u mračnim filmovima naučne fantastike.

Nadajmo se da ćemo u ovoj pandemiji na australskom primjeru naučiti da se ni u jednom trenutku ne smiju zanemariti temeljni demokratski standardi nadzora nad odlukama koje ograničavaju temeljna građanska prava kakvo je sloboda kretanja. Jako je lako pomisliti da to nije bitno dok traje opasna pandemija. Međutim, jeste bitno i uvijek će biti bitno, piše Jutarnji list.

Jutarnji list

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here